Reprodukcija popularnih video formata

Unazad nekoliko godina u sklopu sveopće digitalizacije od nas se tražilo da siđemo s krovova, te shodno tome stari CRT televizor zamijenimo modernim LCD-om ili plazmom. I sad napokon možemo uživati u kristalno čistoj slici visoke rezolucije. Ne baš. Naime, dok su neki još uvijek na krovovima, većina sadržaja i dalje se emitira u standardnom (SD) formatu. Doduše, cjelokupna situacija je malo bolja s raznim kabelskim, streaming, satelitskim i IPTV rješenjima, čisto radi veće količine sadržaja koji se uistinu emitira u FHD/UHD rezoluciji, ali sve skupa (barem kad je riječ o domaćem tržištu) ostavlja gorak okus i općenito nezadovoljstvo.

Ljudi se stoga snalaze kako najbolje znaju i umiju, a najčešće se okreću korištenju osobnog računala koje preuzima ulogu multimedijskog centra. Zahvaljujući ubrzanom tehnološkom napretku, moćni (integrirani i diskretni) grafički čipovi koje u stopu prate višejezgreni procesori, udomaćili su se kod većine korisnika i fluidna reprodukcija FHD sadržaja na računalu više nije nikakav bauk. Korisnici u današnje vrijeme ne bi trebali imati problema sa 720p i 1080p materijalima. Tim više, jer čak i prosječan SoC kakve nalazimo u potrošačkoj elektronici, smartphone, tablet i sličnim uređajima – uredno reproduciraju Full HD materijal.

Ipak, ukoliko netko uz pretpostavku da posjeduje odgovarajući hardver još uvijek muku muči s reprodukcijom FHD video materijala, problem je (u većini slučajeva) ljudske prirode. Imajući to na umu, fokus ovog osvrta stavljen je na reprodukciju popularnih videoformata koristeći (primarno) Windows OS i klasičan PC ili dedicirani HTPC, ponajviše zbog činjenice kako se reprodukcija multimedije na PC-u još uvijek prepušta tzv. rješenjima koja su bila aktualna na prijelazu stoljeća.

Sve navedeno u daljnjem dijelu teksta namijenjeno je podjednako (totalnim) početnicima i (manje) naprednim korisnicima, jer bez obzira na predznanje i tehničku potkovanost, isfrustrirani korisnici i bloatwareom potpomognut operativan sustav, predstavljaju plodno tlo za mnoštvo dodatnih i sasvim nepotrebnih codeca, koji se naknadno multipliciraju instalacijom nekolicine dodatnih paketa codeca.

Time se cijela stvar eksponencijalno komplicira, jer svaki nanovo instalirani codec-pack automatski (na sebe) preuzima (sve) dostupne videoformate, postepeno stvarajući kaos neviđenih razmjera ulazeći pritom u začarani krug. Uvodni dio poslužiti će stoga kao svojevrsna retrospektiva na zamke u koje korisnici uvijek iznova upadaju.

 

Rekla-kazala, mitovi i zablude

Instalacija dodatnih codeca (se) podrazumijeva – pridržavanje kojekakvih nepisanih pravila bilo je iznimno popularno u vrijeme kad je DivX harao scenom i upute su često glasile nešto poput; prvo instalirajte DivX codec, zatim XviD codec, nakon toga AC3Filter, te naposljetku ffdshow i naravno famozni BS.Player. Na slično ćete i danas naići, samo što su sad u pitanju kompletni paketi codeca; najprije ovaj za Windows 7/8/8.1/10, zatim onaj prilagođen MKV-u, pa još samo XYZ i na kraju imate codec čušpajz.

Codec-pack je neophodan za reprodukciju videa – ovo će mnogima doći kao šok, ali codec-pack (više) ne igra ulogu u reprodukciji videoformata. Među korisnicima iznimno popularan K-Lite, CCCP ili Shark007 codec-pack zapravo pakira sijaset dekodera, filtara i popratnih audio-video alata, te se distribuira kao katica za sve. Neovisno o tome da li koristite specijalizirana rješenja ili pak ručno uklanjate dio po dio, codec-pack ćete teško u potpunosti maknuti, a ostaci će uvijek u određenoj mjeri biti prisutni i raštrkani diljem operativnog sustava.

BS.Player je najbolji, ima skinove i automatski skida titlove – nažalost ljudi se (iz navike) još uvijek drže ovog arhaičnog playera, ignorirajući pritom činjenicu kako BS.Player bez pomoći dodatnih codeca nije u stanju reproducirati mnoštvo videoformata koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Da stvar bude gora, BS.Player je zapravo adware platforma, a (mnogima toliko bitna) mogućnost prilagođavanja izgleda i automatskog pruzimanja podnaslova je ionako preuzeta od konkurentnih audio-video rješenja.

Za dekodiranje H.264 materijala zaduženi su ffdshow i CoreAVC – u ovom slučaju rješenja se međusobno poništavaju i nisu ključna za reprodukciju HD multimedije, pa nema nikakve logike da se koriste istovremeno. ffdshow se baš kao i CoreAVC može (is)koristiti za dekodiranje H.264 materijala, ali Core AVC je višestruko brži, nije besplatan i namijenjen je slabijim računalima koja nemaju mogućnost hardverske akceleracije.

Haali Media Splitter + Haali Video Renderer = reprodukcija MKV-a – suprotno popularnom mišljenju, ovaj dvojac nije prijeko potreban za reprodukciju MKV-a. Kao što mu ime kaže; Haali Media Splitter razdvaja audio i video elemente zapakirane u MKV kontejner, koji se naknadno šalju na daljnu obradu. Premda dolazi u paketu, Haali Video Renderer se može instalirati i koristiti samostalno, te kao takav (uz EVR i madVR) predstavlja jednu od alternativa.

x64 sustav zahtijeva x64 video player – jedino uistinu nužno za x64 OS, pripadajući su x64 driveri, a sve ostalo stvar je izbora. x64 sustavi ionako podržavaju x86 i x64 aplikacije, pa ne morate pošto-poto koristiti x64 verzije playera. Dapače, većina razvojnih studija/inženjera preporuča x86 inačice, koje su za razliku od x64 varijanti, posebice u smislu nadogradnji i implementacije novih mogućnosti, bolje podržane i manje problematične.

 

Demistificirani codec-pack

U vrijeme kada YouTube i Netflix još nisu bili ni u idejno-konceptnoj fazi, DivX je uz vjerno društvo BS.Playera predstavljao alfu i omegu u svijetu multimedije. Kao razbibrigu, ljudi su u toplini doma provodili sate i sate instalirajući i podešavajući mnoštvo codeca, dok su napredniji među korisnicima posezali za kojekakvim pomoćnim alatima, kako bi što manje vremena proveli prikovani uz postavke i opcije, te se što je prije moguće usredotočili na ono što je u tom trenu bilo od najveće važnosti – uživanje u multimediji.

Korištenje dodatnih codeca bilo je (apsolutno) nužno (zlo) na prijelazu stoljeća i nerijetko se svodilo na metode pokušaja i promašaja. Nakon uzastopnog bezuspješnog pokretanja videomaterijala, korisnik bi sav jadan digao ruke od svega ili bi se operativan sustav od silne najezde pustih codeca jednostavno “predao” (tzv. codec hell), pa ionako isfrustriranom korisniku priuštio još pokoji sat zabave – ovaj put s formatiranjem i reinstalacijom.

Naravno, to ne znači kako je formatiranje sistemske particije jedino ili pak preporučljivo rješenje za sustav inficiran codec-pack nametnicima, ali sasvim sigurno predstavlja prečac, pogotovo kad ste većinu dana potratili neuspješno uklanjajući codec po codec. Neovisno o situaciji, redovito kreiranje sigurnosnih kopija sistemskog diska/particije se ionako podrazumijeva, ali po svemu sudeći još uvijek ne nailazi na plodno tlo kod publike koja uživa u codec-pack slasticama.

Kako bi se jednim klikom po principu Next – Next – Finish instaliralo uistinu sve i svašta, codec-pack objedinjuje mnoštvo nezavisnih dekodera i filtara. Dok su maliciozni, te često ilegalno pribavljeni audio-video elementi, uredno bivali korišteni kao osnova prvotnih paketa, u današnje vrijeme slobodnog softvera otvorenog kôda, codec-pack “majstori” imaju mogućnost zapakirati što god ih volja i finalni proizvod reklamirati kao “baš ono” što vam treba za reprodukciju.

Ljudi tako imaju tendenciju instalirati i isprobati ama baš sve na što naiđu i ne posustaju sve dok im ne proradi određeni komad multimedije, ne mareći pritom kako codec-pack u većini slučajeva predstavlja uzrok, umjesto da bude (reklamirano) rješenje problema. U teoriji, instalacija takvih unaprijed pripremljenih paketa zvuči kao odlična stvar, a korisnici su uvjereni kako jednim potezom rješavaju mnoštvo (aktulanih i potencijalnih) poteškoća. Pored toga da je tragikomično, korištenje dodatnih (paketa) codeca također je i posve redundantno, jer svaki moderan operativan sustav ionako dolazi sasvim dobro opremljen za reprodukciju popularnih audio i videoformata.

U tom se pogledu, Mac OS-X i popularne Linux distribucije nalaze u maloj prednosti u odnosu na Windows OS, koji se unatoč podjednako dobroj (multimedijskoj) opremljenosti i zahvaljujući većoj korisničkoj bazi, neprestano nalazi pod nemilosrdnim napadima suludih codec-pack peripetija. Primjera radi, DirectShow je sastavni dio Windowsa još od 95-ice i popis nativno podržanih formata nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kao zamjenu za DirectShow, Microsoft u posljednjim inačicama Windowsa, implementira Media Foundation.

Zahvaljujući tome, moderne verzije Windows OS-a dolaze s nativnom podrškom za H.264, novi H.265/HEVC standard, MKV kontejner, DXVA2, EVR i mnoštvo drugih audio-vizualnih slatkiša. Dodajte k tome Windows Media Player, odnosno Windows Media Center i imate sve što u potpunosti zadovoljava potrebe većeg dijela korisnika. Premda dovoljno dobra za većinu, integrirana Windows rješenja ne odgovaraju svima podjednako, pa u takvim situacijama do izražaja dolaze ona alternativna koja u odnosu na Microsoftova – idu i nekoliko koraka dalje.

 

Multimedijski alternativci

U nastavku stoga slijedi pregled nekih od mogućnostima najkompletnijih i samim time najboljih playera današnjice. Obzirom da je lista aktualnih playera poduža, za potrebe vodiča obrađena je skupina probranih koji zahvaljujući out-of-the-box sistemu, nude sve potrebno za bezbrižno uživanje u multimediji.

VLC media player – multiplatformski player opremljen internim dekoderima, koji uz omanju planinu (audio-video) formata podržava cover-art, media library, automatsko preuzimanje titlova s dediciranih servera, Last.fm, streaming, capturing, 4K UHD format, HEVC/H.265 standard i hardversku akceleraciju. Bez ikakvih dodatnih podešavanja, sposoban je pokrenuti praktički sve što se danas može naći u svijetu multimedije, uključujući i oštećene ili dijelomične datoteke.

Media Player Classic Home Cinema – minimalistički orijentiran i nenametljiv player, koji ne ovisi o dodatnim codecima, mada ima mogućnost korištenja vanjskih filtara i dekodera. Dolazi s uključenom hardverskom akceleracijom, podržava 4K UHD i HEVC/H.265 standard, nudi automatsko preuzimanje titlova s dediciranih servera, te omogućava korištenje GPU shadera u svrhu poboljšavanja kvalitete videomaterijala. Zahvaljujući integriranoj madVR + LAV Filters kombinaciji, MPC-HC je često prvi izbor korisnika koji traže besprijekornu reprodukciju videoformata.

KMPlayer / PotPlayer – nadasve odlično opremljen player koji pored hardverske akceleracije, podržava širok spektar audio i videoformata, uključujući 3D Blu-ray, ISO/IMG i 4K standard. Višestruki titlovi, media library, korištenje GPU shadera, integrirana madVR + LAV Filters kombinacija, hvatanje sadržaja ekrana, reprodukcija oštećenih i nepotpunih datoteka, streaming, ekstenzije i potpuna prilagodba sučelja u svrhu HTPC primjene, predstavljaju samo dijelić mogućnosti.

SMPlayer – multimedijsko multiplatfomsko rješenje koje koristi popularni MPlayer kao osnovu i zahvaljujući tome SMPlayer dolazi opremljen internim dekoderima i audio-video filtrima s nativnom podrškom za sve popularne videoformate. Uz to, korisnici na raspolaganju imaju automatsko preuzimanje i prikazivanje (višestrukih) titlova, integrirani YouTube klijent, hardversku akceleraciju i danas već standardno implementirano prilagođavanje sučelja putem skinova.

Ukoliko se pitate zbog čega je izdvojena baš ova skupina, dok se ostali playeri izostavljaju, odgovor je vrlo jednostavan. Većina (popularnijih) playera (u usporedbi s npr. VLC, MPC-HC i Kodi rješenjima) ne predstavlja kompletno rješenje za reprodukciju mutlimedije. Iako poprilično razvikani, većina se (za reprodukciju) još uvijek uvelike oslanja na korištenje dodatnih codeca, a to pak za sobom povlači izostanak nativne podrške za poveću količinu danas posve standardnih audio i videoformata, uključujući i sveprisutan H.264.

Dodajte k tome djelomičnu ili potpuno nepostojeću hardversku akceleraciju, nedostatak podrške za media library, tagging metadata, inteligentne playliste, lossless audioformate, šačicu mrežnih protokola, nekolicinu raširenijih subtitle formata i većina playera odjednom ne djeluje tako dobro opremljena kakvim se predstavljaju. Jasno, njihovi tvorci ponosno ističu implementaciju kojekakvih dodataka za automatsko preuzimanje codeca i sl., ali slaba je to utjeha kad se pripremite za filmsku večer, pritisnete PLAY i umjesto uvodne scene, player krene tražiti codec koji nedostaje, izazivajući pritom FADE TO BLACK na licu korisnika.

 

Izvan konkurencije: Kodi media center

Od vremena u kojem je bio poznat kao XBox Media Center (XBMC), aplikacija namijenjena prvoj generaciji Microsoftove gaming konzole, Kodi je uistinu daleko dogurao i danas predstavlja zaokruženo HTPC rješenje otvorenog kôda, te se ujedno nameće kao autoritet za multimediju na svim relevantnim platformama. U ovom trenutku lakše je navesti što sve Kodi ne podržava, jer zahvaljujući (i po svemu sudeći) praktički beskonačnoj proširivosti (plugins, scripts, skins/themes, widgets, metadata scrapers) ovaj komad softvera pokriva sve što vam padne na pamet.

Video library, jedan od ključnih dijelova, zadužen je za sve popularne videoformate, a zahvaljujući sustavu proširenja i prilagodbe, sposobnosti mu se dodatno potenciraju, te naposljetku rezultiraju podrškom za YouTube, Spotify, Hulu, Netflix, Pandoru, Last.fm, Libre.fm i slične online servise.

Iako krcat mogućnostima automatizacije, video library je bespomoćan u slučaju potpunog kaosa i sustavne neorganizacije, a kako bi korisnici što lakše ogranizirali svoje kolekcije, Kodi podržava pregršt pomoćnih alata koje je uputno iskoristiti (čak i prije inicijalnog pokretanja) za uvođenje kakvog-takvog reda i smislenosti. Integrirani DVDPlayer predstavlja primarno rješenje i pored HD sadržaja, sposoban je pokrenuti materijale zapakirane u ISO, IMG, RAR i ZIP formate.

Uz upscaling SD materijala, implementiranu hardversku akceleraciju i mogućnost korištenja GPU shadera, prisutna je i podrška za nadolazeći 4K format. Nažalost, sadržaji zaštićeni DRM sustavom nisu nativno podržani, već se oslanjaju na vanjska rješenja. Uz sve dosad spomenuto, Kodi na raspolaganju također ima i DSPlayer, ali potonji se koristi isključivo u eksperimentalne svrhe u sklopu razvojne verzije namijenjene Windows sustavima. DSPlayer se oslanja na DirectShow + FFmpeg kombinaciju, pa sukladno tome barata videoformatima koji su inače podržani od strane 3rd party rješenja.

Obzirom da vuče korijene s prve generacije Xbox konzole, (Intel Pentium 3 + 64MB RAM) Kodi je relativno nezahtjevan po pitanju hardverskih resursa, pa samim time uredno pokriva mnoštvo raznih kombinacija temeljenih na x86, MIPS i ARM arhitekturama. Primjera radi, majušni Raspberry Pi predstavlja jedno od popularnijih rješenja. Prisutnost na različitim platformama dodatno je naglašena zahvaljujući open-source zajednici i uistinu nije problem pronaći za svakoga ponešto, dok vam se istovremeno nudi mogućnost izrade vlastitog Kodi derivata.

 

Hardverska akceleracija

Službeni sistemski zahtjevi iz Pentium 4 i Athlon64 ere kao svojevrsnu preporuku za fluidnu reprodukciju HD materijala navode jednojezgreni procesor radnog takta od 3GHz, odnosno dvojezgreni procesor na 2GHz, ali smatrajte to više kao smjernicu nego pravilo. Naime, neovisno o radnom taktu, jednojezgreni procesori bez dodatnih hardversko-softverskih pomagala (HT, CoreAVC ili oboje), muku muče s fluidnom reprodukcijom HD materijala. Što se pak dvojezgrenog modela tiče, iako u većini slučajeva dostatan – nije svemoguć, pa prilikom reprodukcije (posebice kad je u pitanju visoki bitrate) može doći do zastajkivanja i trzanja. U tom slučaju u priču se uključuje grafički procesor (GPU) popraćen hardverskom akceleracijom.

Proizvođači su pod okriljem ATi Avivo i nVidia PureVideo paketa godinama reklamirali hardversko dekodiranje HD sadržaja, ali ta je mogućnost u pravom smislu riječi zaživjela tek 2007. godine uz pomoć AMD Unified Video Decoder (UVD) i nVidia Video Processing Unit (VPU) rješenja. UVD i VPU predstavljaju dedicirane hardverske video dekodere, odnosno tehnologije implementirane u sâm GPU koje omogućuju hardversku akceleraciju HD sadržaja. GPU se sada brine za dekodiranje, dok istodobno rasterećuje CPU i sistemske resurse općenito.

Za razliku od standardnih procesora, novi APU modeli (koji čine sve veći dio tržišta) na istom komadu silicija kombiniraju CPU + GPU, te na taj način krajnjim korisnicima omogućuju da na raspolaganju istovremeno imaju sve multimedijske blagodati popraćene integracijom grafičke jezgre. Premda Intel svoje modele, kao što je to slučaj s AMD-ovim rješenjima, službeno ne reklamira kao APU jedinice, proizvođači naposljetku nude (praktički) istu stvar – hibridne procesore zasnovane na heterogenim arhitekturama. Primjera radi, AMD A10-6800K uz četiri x86-64 jezgre u istom pakiranju udomljuje HD 8670D iGPU, dok četverojezgreni Intel Core i5-4670K kombinira HD 4600 iGPU, a obje grafičke jezgre (mogućnostima i performansama) nadmašuju desktop orijentiranu HD 4670 karticu.

UHD H264 material GPU usage

Zauzeće sistemskih resursa prilikom reprodukcije 4K H.264 materijala koristeći hardversku akceleraciju

Bez obzira što je hardverska akceleracija danas generalno vrlo dobro implementirana, uvijek se može zalomiti određena hardversko-softverska kombinacija koja korisnicima zadaje glavobolje. Ovisno o korištenom sustavu, preferiranom video playeru, grafičkom čipu, pripadajućim driverima i zahtjevnosti sâmog HD materijala, hardversko se dekodiranje vrlo lako može pretvoriti u noćnu moru. Tada umjesto očekivane fluidne reprodukcije na scenu stupa trzanje, zastajkivanje, frame dropping, screen tearing i sva sila popratnih nuspojava i neželjenih efekata.

Kako bi se pogodnosti hardverske akceleracije uspješno iskoristile, proizvođači hardvera se baš kao i razvojni timovi, orijentiraju na moderne operativne sustave, pa u kombinaciji s aktualnim driverima podržavaju i nude nove mogućnosti. Sukladno tome, korisnici Windows 7/8.1/10, Mac OS-X sustava i popularnih Linux distribucija, nalaze se u prednosti u odnosu na one koji koriste još uvijek vrlo dobro zastupljen Windows XP.

Ukoliko vam hardverska akceleracija (nikako) ne odgovara/treba, tj. ne želite se dovesti u situaciju u kojoj bi se morali suočiti s potencijalnim problemima, te ni u kojoj mjeri ne namjeravate upogoniti GPU shadere, uvijek vam ostaje mogućnost korištenja (isključivo) sirove procesorske snage za potrebe video reprodukcije. Za razliku od Pentium 4 i Athlon64 primjeraka s početka priče, njihovi moderni nasljednici raspolažu s više no dovoljno snage za fluidnu reprodukciju FHD i UHD materijala, pa bez obzira kojim (Intel ili AMD) putem krenuli, korisnicima se danas uistinu nudi širok raspon opcija i naposljetku sve ovisi o tome koja kombinacija vam najviše odgovara.

 

Igra svjetla i sjene: GPU shaderi

Kao što je spomenuto u dijelu koji se bavi alternativnim video playerima, MPC-HC ima mogućnost iskorištavanja GPU shadera i premda možda nije pretjerano značajna za vodič koji se bavi reprodukcijom videoformata, GPU arhitektura itekako je vrijedna spomena, čisto da se sve dosad rečeno lakše stavi u perspektivu. Dakle, tehnički gledano GPU shaderi predstavljaju aritmetičko-logičke jedinice (ALU), odnosno osnovne građevne elemente svakog procesora i mikrokontrolera.

S druge strane pak i za potrebe ovog vodiča važnijeg softverskog stajališta – GPU shaderi predstavljaju set instrukcija koje grafički procesor izvršava u svrhu pre/postprocesiranja, tj. poboljšavanja kvalitete videomaterijala. Istovremeno možete kombinirati nekolicinu različitih shadera kako biste postigli što kvalitetniji prikaz, te time ujedno anulirali artefakte (greške i deformacije) koji se javljaju prilikom (de)kompresiranja videomaterijala.

Kombiniranje kompleksnih GPU shadera za sobom povlači određene dodatne zahtjeve po sistemske resurse, pa imajte na umu kako slabije grafičke kartice poput npr. diskretne Radeon HD 4670 pod naletom (kompleksnih) shadera doprinose trzanju i zastajkivanju, ali ukoliko posjedujete iole moderan GPU, ne biste trebali imati problema čak i prilikom korištenja kompleksnih shadera.

Iako se korisnicima nudi mnoštvo shadera za kombiniranje, imajte na umu kako vam ne trebaju apsolutno svi. Obzirom da MPC-HC ujedno dolazi opremljen i shader editorom, oni vični programiranju mogu se okušati u modificiranju i prepravljanju postojećih ili pak razvijanju novih. Valja napomenuti kako određena kombinacija shadera ne mora nužno odgovarati svakoj situaciji, stoga ih kombinirajte sukladno materijalu koji reproducirate. Također, samo zato jer vam se nudi mogućnost korištenja GPU shadera, ne morate ih forsirati ukoliko ste zadovoljni orginalnom kvalitetom prikaza.

 

Integrirana rješenja: IGP vs. iGPU

Obzirom da se spominju uzduž i poprijeko, red je da se napravi mala digresija i osvrne na integrirane grafičke procesore koji su generacijama dio računalnog folkora, ali kontinuirano predstavljaju kamen spoticanja i zahvaljujući zloglasno poražavajućim performansama svojih prethodnika, još uvijek nailaze na otpor kod krajnjih korisnika. Iako u današnje vrijeme uzaludan, otpor korisnika nije bez razloga, pošto su IGP-ovi nekad bili sinonim za jeftine i nekvalitetne matične ploče. Nažalost, korisnici su i dalje uvjereni da isto vrijedi i za moderna integrirana rješenja, pa vođeni predrasudama kategorički odbacuju bilo kakav oblik njihovog korištenja.

Nitko ne može osporiti problematičnost, mušičavost, atrofiranost i općeniti podbačaj ranih generacija, ali otkako je predstavljen AMD 780G čipset, stvari su za IGP rješenja krenule nabolje. Mada tehnički gledano, prvi spomena vrijedan (drukčiji od drugih) bio je AMD 690G čipset, ali za razliku od svojih nasljednika nije imao implementirnu nativnu podršku za hardversku akceleraciju. nVidia je svoj odgovor na 780G dala lansirajući GeForce 8200/8300 za AMD-ovu platformu, dok je Intel za LGA-775 (uz vlastiti i u to vrijeme nimalo konkurentan Intel G45) na raspolaganju istovremeno imao i GeForce 9300/9400 čipset.

FHD H264 material GPU usage

Zauzeće sistemskih resursa prilikom reprodukcije 1080p H.264 materijala koristeći iGPU i hardversku akceleraciju

Spomenuta AMD i GeForce rješenja svojevremeno su bila zadnja riječ tehnike i najbolje što se nudilo na tržištu, dok su istodobno predstavljala kvantni skok u odnosu na sve što se dotad moglo naći u svijetu integriranih grafičkih procesora. To su ujedno bili i prvi IGP primjerci koji su omogućili hardversko dekodiranje HD materijala. Dok je AMD-ov iznimno popularan 780G čipset poslužio kao temelj za buduće generacije, nVidia se nažalost u potpunosti povukla s IGP tržišta kako bi se fokusirala na buduće Tegra projekte, a Intel je još jedno vrijeme nastavio biti nekonkurentan.

IGP je u međuvremenu promijenio mjesto prebivališta, odnosno iz čipseta matičnih ploča preselio u procesore, tako da CPU i GPU sada dijele isti komad silicija i neovisno o tome da li korisnici zaziru od takvih hibridnih rješenja, u ovom trenutku vrlo vjerojatno koriste procesor koji ima integriranu grafičku jezgru, odnosno iGPU. Kao što je spomenuto u dijelu koji pokriva hardversku akceleraciju, riječ je o APU modelima čije grafičke jezgre mogućnostima i performansama uvelike nadilaze nekadašnje čipset ekvivalente.

FHD H265 material GPU usage

Zauzeće sistemskih resursa prilikom reprodukcije 1080p H.265 materijala koristeći iGPU i hardversku akceleraciju

Intel i AMD danas nude konkurentna APU rješenja koja pokrivaju najvažnije tržišne segmente, isključujći pritom potrebu za slabijim diskretnim grafičkim karticama poput npr. Radeon HD 7450 ili GeForce GT 620 modela. Kao što to je bio slučaj s IGP prethodnicima, iGPU također na raspolaganju ima (iz generacije u generaciju kontinuirano poboljšavano i unaprijeđivano) hardversko dekodiranje, kodiranje i transkodiranje HD materijala, dok istovremeno nudi mnoštvo novih mogućnosti na područuju multimedije.

Za razliku od čipsetom sputanih predaka, moderan iGPU može poslužiti za uživanje u modernim igraćima naslovima, uključujući sasvim pristojan broj sličica u sekundi na 1080p rezoluciji. Doduše, to i dalje nije i pitanje je da li će ikada biti na nivou (snažnijih) diskretnih grafičkih kartica na tragu, npr. GeForce GTX 960, ali je kudikamo bolje u odnosu na anemična IGP rješenja s prijelaza stoljeća.

Nadolazeće APU generacije ciljaju na još viši stupanj integracije s povećanim naglaskom na heterogenu arhitekturu i GPGPU primjenu, tako da u današnje vrijeme uistinu više nema smisla strepiti oko korištenja integriranih grafičkih rješenja. Sveprisutna su, čeka ih svijetla budućnost, te bolje no ikad obavljaju ono što se od njih traži i očekuje.

 

Bez kompromisa: madVR + LAV Filters

Za većinu korisnika koji preferiraju alternativna rješenja, MPC-HC player je uz EVR, hardversku akceleraciju i mogućnost korištenja GPU shadera, više no dovoljan za fluidnu reprodukciju multimedije. Dapače, većina uopće neće imati potrebu za nečim boljim, ali entuzijasti traže besprijekornu kvalitetu prikaza. Kako bi to postigli i ujedno izvukli apsolutni maksimum, redovito posežu za specijaliziranim rješenjima kao što su madVR i LAV Filters. Naposljetku, entuzijasti su ti koji su ih osmislili i razvili.

madVR i LAV Filters mogu se upogoniti kako uz softversku (CPU se brine za dekodiranje), tako i uz hardversku (GPU) akceleraciju, a ukoliko namjeravate iskoristiti njihov puni potencijal, svakako osigurajte snažniji četverojezgreni procesor i grafičku karticu (barem) u rangu GeForce GT 640 GDDR5 ili Radeon HD 7750 GDDR5 modela. Naravno, sve jače, brže i bolje svakako je dobrodošlo. Za razliku od ostalih video renderera, madVR predstavlja znatan udar na sistemske resurse, pa shodno tome traži što snažniji CPU i GPU uz što bržu sistemsku (DDR SDRAM) i grafičku (GDDR) memoriju.

FHD H264 madVR GPU usage

Zauzeće sistemskih resursa prilikom reprodukcije 1080p H.264 materijala koristeći EVR-CP i madVR

Razlog povišenih sistemskih zahtjeva krije se u načinu na koji madVR funkcionira. Naime, prije nego madVR može primijeniti algoritme za poboljšavanje kvalitete prikaza, CPU mora (prethodno) dekodirani videomaterijal smjestiti u sistemsku memoriju kako bi ga madVR mogao preuzeti na daljnju obradu. Zahvaljujući niskim cijenama, 8GB ili 16GB, pa čak i 32GB brze sistemske DDR3 memorije, danas više nije nikakva rijetkost i u tom pogledu korisnici nemaju razloga za zabrinutost.

Po pitanju sirove snage, procesori u rangu Intel Core i3-4130 i AMD A10-7800 modela predstavljaju optimalan omjer uloženog i dobivenog, koji vam zauzvrat omogućuje isprobavanje osnovnih madVR mogućnosti. Pri tome uzmite u obzir kako Intel ima znatno bolje x86 performanse, dok AMD-ova rješenja imaju snažnije grafičke jezgre. Iako spomenute komponente uvelike nadilaze potrebe obične reprodukcije FHD sadržaja, madVR i LAV Filters cijelu stvar podižu na sasvim novu razinu. Zbog toga je ključno da raspolažete hardverom koji je u stanju nositi se s kompleksnim algoritmima koje (prvenstveno) madVR primijenjuje u svrhu dodatnog poboljšavanja kvalitete videomaterijala.

 

Zaključak

Neovisno o krajnjem ishodu, nedvojbeno je kako će codec-pack korisnici iz navike i dalje nastaviti po starom. Dokle god korisnici slijepo vjeruju u nešto što je odavno trebalo izumrijeti kao praksa, oni koji im nameću takva “rješenja”, nemaju razlog da posustanu. Pitanje je vremena kada će krenuti poplava UHD-codec-pack mudrolija, sve redom “specijaliziranih i optimiziranih” za nadolazeće 4K i 8K formate. Većina korisnika će nažalost nasjesti na foru, ne bi li brže-bolje instalirali “poseban codec-pack”, bez obzira što aktualna hardversko-softverska rješenja sasvim samostalno reproduciraju dostupan FHD i UHD materijal.

Advertisements